Svašta sam radio u ovom svom, u nekoj eri, šugavom životu
j......, i opet bi probao, na neki način, ne bi žalio,
još jednom bi, bez njih , ljigavaca da mogu,
i zvijezde s neba skidao, ne za njih, za nju, ljubav moju, njoj bi ih darivao.
Neke moje, da ih tako nazovem "bolne uspomene",
njih bi kao bikove tukao, ili jednostavno izbrisao
iz sebe, svoje glave, kada bi mogao.
Ali ne mogu, teško je, ne ide;
u stopu me prate, ni noću mira nemam,
gaze me, kao mrava gnječe,
muče me, ne daju mi da dišem,
na tenane me troše, uništavaju,
iz godine u godinu, sve mi je teže,
neprestano me guše.
Sa mnom se bore, pokušavaju da moju mi sudbinu kroje, m... im njihovu.
Ali, ne dam se ja tako lako,
sve sam ja sa vama prošao,
vama čitao..., proučavao sam Junga,
sa gospodinom Frojdom, sam mačeve "prekrstio".
Mahabharatu, čak i nju sam učio, ali ne mogu se pohvaliti, da sam baš uspjeo.
"Doće maca na vratanca, kad tad"
rekao sam tada, svima njima, onima koji su tada u vrijeme Juge mislili,
da su njega za j... držali,
meni i mome rodu smrt željeli.
I napokon je došlo i mojih pet minuta,
pa sam tako ja njima, razumije se nikako sam,
njihovu m..., sto puta,
brzo su situaciju shvatili, pa nagnuše "mili moji, kud koji".
Na nesreću, drugih naroda, bivše Juge, njom su harali i tamanili,
nevin narod pobila, ruka te gamadi.
I napokon, zasija sunce i u moje dvore, kada sretoh nju, njne oči, ko dva jezera plave,
kosa joj crna ko u vile, iz šume moga djetinjstva, bila je sva ko anđeo sa sinjega neba,
ona , je moja nirvana, dio moga najsijajnijeg života, dio sunčevog svoda,
moj dio onoga, za čim još žalim.
|
Marsikaj v življeju....
Prispeval/a: kanika59 dne nedelja, 17. avgust 2008 @ 10:48 CEST
lp, fp-Kanika