Sončna Pošta:
Brezplačne pozitivne novice, članke, zgodbe, recepte, informacije o zaposlitvah, razpisih in obvestila o seminarjih ter delavnicah
lahko dobivaš tudi na dom.
POGUMNO SE SOOČI S TEŽAVAMI
IN BODI NEUSTRAŠEN,
DUHOVI PREGANJAJO STRAHOPETNE,
NE MOREJO SE DOTAKNITI NITI SENCE TISTEGA,
KI SE JIH NE BOJI.
Sri Dip Narajan Mahprabhudži
Gost: Nan
julij 08 2012 10:49
Jedna od reči koje vrlo često pogrešno razumemo jeste i reč "religija"
(sasana). U budizmu, kao i u svakoj drugoj religiji, stariji ljudi
uvek imaju na umu njenu fizičku stranu. Identifikuju religiju sa
hramovima i ritualima. Ali to su samo spoljašnje forme, samo fragmenti
njezine opipljive, materijalne strane. One nisu stvarna religija, ne
ono što je Buda podrazumevao pod religijom. Reč "religija", kako ju je
Buda upotrebljavao, odnosi se na tri stvari: (1) znanje, (2) vežbanje
u skladu sa tim znanjem i (3) čistotu, jasnoću i mir koji dolaze kao
plod takvog vežbanja. To troje čini religiju. Na pali jeziku, one se
nazivaju pariyati-dhamma, patipatti-dhamma i pativedha-dhamma
(teorija, praksa i iskustvo); te tri komponente su religija. U tu
religiju moramo uroniti i razumeti je; bilo da je reč o znanju, praksi
ili utočištu, morate razumeti tu religiju. I ovo što sam upravo rekao,
na širem planu važi za bilo koju drugu religiju.
Buddhadasa Bhikkhu: Two Kinds of Language
Gost: Gost
september 03 2012 14:17
Svako ima svoju istinu, i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.
Meša Selimović
Gost: zzz
november 09 2012 18:07
reci mi tiho tiho… reci mi najtiše… samo ja ću sve to ćuti… samo ja i nitko vise…
Nenehno, jo vrtim u glavi… drži me v pokončni drži in mi daje voljo… besede… iskrene, plašne, tihe nežne besede.
pa… tihonaglastipovem: …volim te budalo mala… volim te. Niti ene sekunde ne dvomi vame. Vem, da je težko verjeti, da se nič ne dogaja, nič dramatičnega... Ne želim dokazovati, to je tvoja odločitev ali mi boš verjel ali ne. Nikoli se ne vrnem nazaj, v preteklost brez tebe.
Moja prihodnost in moja sedanjost – si ti. Odvrzi vse skrbi, ljubim te. Rabim čas, da popravim nekaj napak, ki so povzročile nestabilnost v sedanjosti. Če me ljubiš, boš ob meni… Ne pozabi me. Poglej mojo sliko, tisto sliko… s srečno številko 13
Vem zase, vem kaj si želim in presneto dobro vem koga ljubim. In vem, da bo tudi teh nekaj mesecev hitro minilo... če bom vedela, da me čakaš z odprtim objemom, z nežno vztrajnostjo, moja pot bo lahka in ravna. Tudi ovire bodo izginile. Volim te… ljubavi moja.
Da bismo vežbali, moramo krenuti upravo od situacije u kojoj smo. Naravno, uvek možemo zamišljati idealne uslove, kako bi bilo dobro da je ovako ili onako, kako bi svi ostali trebalo da se ponašaju prema nama. Ali naš zadatak nije da stvaramo bilo kakav ideal. Naš zadatak jeste da vidimo ono što jeste i da učimo od sveta kakav već jeste. Da bi se srce probudilo, svaka situacija je dovoljno dobra.
Ti, čovječe čemerna srca,
sada odlaziš.
Snovi o njenoj zlatnoj kosi
još lebde u večernjem svjetlu.
Napuštaš li nas, sada?
A ono je bilo jednom.
Svi intimni šaptaji povjerljiva tajanstva.
Utrnuo sam svjetlo.
Zatvorio sam vrata.
Otišao sam u tihu polumraku
i vrata su zaplakala.
__________________________
http://www.jovicaletic.com/cms/?page_id=5139
Im Rauschen der Föhren, inmitten der Nacht,
wenn sie aus Träumen erwacht sind
und über das Feld läuft leise der Wind,
mein Herz erwacht.
Im Mondlicht glitzert das Feld wie Seide,
Pappel, Espe und Weide
flüstern kaum hörbar über das Feld
mit jemandem jenseits der Welt.
Der Ewigkeit Kämmerchen stehen weit offen,
in unsren Seelen erwacht ein Hoffen,
goldenes Glänzen leuchtet zu uns herein,
du spürst: du bist nicht mehr allein.
Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.
Svaku su večer trešete igrali
i svaku se veče rad kart pokarali
moj nonić i nona.
Nonić bi pipu fumal i mučal,
kad ne bi dobival.
A kad bi partidu dobil,
bi se none rugal,
užival,
i asa lišal.
Igrajuć bi nona večeru kuhala
i vavek se vekon stajala
večeru zmešat,
oganj naložit
i sol doložit.
Smešni su bili nonić i nona onako za stolom:
nonica z oćali,
a nonić s pipun v’ usteh:
nona dobivajuć,
nono brontulajuć,
al’ kako je već bilo.
A kad bi se pak posvadili,
onput se j’ sve treslo.
Ma to ni niš značilo,
zač drugi dan na večer,
kad je zamračilo,
bi nono nonu zval:
“Marjanko, gremo igrat”.