Dunja & Kanika.....

Pesem škržatov, sladkost Mediterana,
vonj bora, galeba klic, morja Jadrana,
v zraku sol, bela jadra v zalivu Čikata;
na brisači leži, rjave polti, morska deklica......

Dok nježna pjena toplog mora, miluje
moja stopala, predana opojnim mirisima
lavande i olijandera, uživam
zadnje dane svoga dopusta.

Sonca žarki so greli jo: morsko lepoto,
njene obline, celo telo, njeno milino.
Temne, vranje črne lase ji veter maestral
je božal, vsa je bila kot nimfa, kot morska vila.....

Čujem neke korake, izlaze iz uzburkanog mora,
čini mi se kao da su zastali, ostali tu negdje
blizu mene, al ne otvorih oči, dok mojim tijelom
ne preleti lagan lahor,s opojnim mirisom cvijeta limuna.

Senca mojega bledega telesa je legla
na njo, jo vso prekrila, božala, se v njo
vpijala, usta, rdeča kot češnje, poljubljala,
dokler ni rekla: »Molim, sklonite se sa sunca!«.....

Stojiš pored mene kao nepokoren kamen,
mokar od udara valova, kao blistava magnolija
oslobođena iz pjene, i nabreklost koja pokazuje
oblik muškarca. Proučavaš me, bez srama bez riječi.

Stal sem in jo gledal, kako prikupna
je bila, ko se je jezila, o nekih »fureštih«
je govorila, da sem » smotko«, je rekla mi;
spoznal sem angela, tu na zemlji, ne v nebesih.....

Gospodine jeste li dobro? Upitah ga zbunjeno.
I dok je govorio nekim svojim Hrvatsko- Slovenskim jezikom,
pogled i njegova vrela ruka, koju mi pruži, rekoše svoje,
sve prestade da postoji,osim njegovih očiju.

Oleandra vonj, »bonaca«, večerni zvon
cerkvice na hribu, vse je bilo tako sanjsko;
nje vonj in njenih las, zakopal obraz sem
vanje in se ljubila sva božansko, internacionalno…...

Mreža dana se gasi, violine dobiše miris mjeseca,
mirisi cvjetova mandarine i limuna postaše jedno,
a ljubav pojede svoj veliki plod. Srca u našim grudima,
pokloniše jedno drugom dar svitanja.