Usnula sam noćas san,
san čežnjom istkan…
Prostrane sobane i glazbu
iz nekih davnih vremena…
Poznate i nepoznate ljude,
među njima tebe…
Točiš vino iz vrča starog
i pružaš komad toploga kruha…
Pozivaš da sijednemo na pod,
pod od zemlje…

Očima punim čežnje,
bez riječi gvoriš sve…
Ruke po zemlji klize jedna prema drugoj,
lagano, neopazno…
A kada se skoro dotakoše,
sve se pretvori u zlatan prah…
Svi osijećaji i čežnje
se sljubiše…
O kakav neobičan,
božanski osjećaj…
Riječi nisu dovoljne
da opišu sve ovo…
Duša opijena,
savršenstvom unutarnjeg nemira...
Odjevena u svilu i mirisne boje,
još dugo će u sebi čuvati,
ove trenutke i trenutne osijećaje moje…