Noć u provinciji


Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
Il; zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove progutao je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.

Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sijena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.


Miroslav Krleža

Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Danijel Dragojević

Jutarnji poklon ljubljenom

jutros ti neću reći
samo ono: dobro jutro!
kao neki dragi gost.
ne. izletjet ću kroz
šest prozora istovremeno
ne bi li onesvijestila sunce
i donijela ti ga u ustima
kao kost.

Dorta Jagić

Arsen Dedić

Da su me ukrali cigani

Da su me ukrali Cigani u tužnom gradskom parku,
U mornarskom odijelu, i nestali u mraku,
Odveli bi me daleko, gdje stiže samo želja,
Pred začuđenim licem mojih roditelja.

Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga,
Jer bih mislio da se samo nastavlja igra.
Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao
I ništa o svom životu ja nikad ne bih znao.

Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu
Da pijem svoje vino i pijem svoju vodu.
Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla
Da nemam svog imena i da sam bez porijekla.

Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete,
Iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete,
Imao bih svoj šator i medvjeda na lancu,
Svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu.

Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane
Ležeći u travi kraj autostrade,
Svirao bih gitaru i prelazio milje,
Ljubeći jedno bi?e slobodno i divlje,

Da su me ukrali Cigani.

Danijel Dragojević



Na jednoj Fra Angelicovoj slici dva muškarca


Na jednoj Fra Angelicovoj slici dva muškarca
iz nekih otvorenih sudova presipaju žito,
upravo se vide otvori vreća sa zrnevljem.
Ta me slika, posebno ta scena, ponese mnogo
više od mnogih njegovih otvoreno svetačkih.
Uvijek kada vidim zrna, mnogo zrna na jednom
mjestu, uskliknem, vidi koliko dragojevića.
To znači da svako od tih zrna može rasti,
može biti ono što može biti, a sada je
zatvoreno u svoju okruglinu i čeka, s bezbroj
stvari koje također čekaju, čeka strpljivo,
bez straha da će ga mljeti, ptice zobati,
jer zar je to važno kada je upravo sada živo
i čeka budućnost koja je, naime, u svakom
času ostvarena. Dakle, to uvijek pomislim
kada vidim Fra Angelica, kada vidim žito,
ali ne ustrajavam, usporedba mi na samom
početku ispada iz ruku, ne dižem je,
ne provjeravam, ne sumnjičim.
Ako je pogrešna, pogreška je stvorila
malu vezu, bio sam časak u svakom zrnu,
u svakoj od njegovih mogućnosti,
očekivao sam sunce, zemlju, vlagu, zrak,
više prostora, više vremena, intenzivniji
život (to je kao da sam imao dušu),
bio sam zatvorio oči, oponašao sam zrna
koja su to činila mnogo potpunije,
bez varanja.

Bonaventura Duda

BITI MI DAJ

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj sve se stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.

I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer - jao! - ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam.

A tada -
bolje bi bilo
da me nije bilo.

A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

Jer -
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.

O Ti koji jesi
i nikada nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam - u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj

Ivan Slamnig

Relativno naopako

Da li da prevarim svoju dragu?
Nije me baš volja.
Sve su dobre, dapače odlične,
al nijedna nije bolja.

Krivo je pričao umišljeni Einstein,
nije razumio Milevu
Maruć, ako se dobro sjećam,
sve mu je u Mediju Evu.

Svemir ne ekspandira
nego se stišće u piknju,
u jedno jedino osmišljenje
koje samo iz sebe niknu.

POGREB

"tako iznenada, ko bi se nadao"
"nervi i cigarete, govorio sam mu"
"svakojako, hvala"
"raspakuj to cveće"
"i brat mu umre od srca, verovatno porodično"
"ne bih vas poznala s tom bradom"
"sam je kriv, večito se mešao u nešto"
"trebalo je da govori ovaj novi, ne vidim ga"
"Kazek u Varšavi, Tadek u inostranstvu"
"samo si ti bila pametna pa si ponela kišobran"
"pa šta ako je bio najsposobniji od svih"
"soba je prolazna, Basja neće dati"
"svakako, imao je pravo, ali to još nije povod"
"s lakiranjem vrata, pogodi koliko"
"dva žumanceta, kašičica šećera"
"nije njegova stvar, šta mu je trebalo"
"samo plave i samo mali brojevi"
"pet puta, a nikad nikakvog odgovora"
"neka ti bude da sam mogao, ali i ti si mogao"
"dobro je što je bar ona imala taj posao"
"ne znam, valjda rođaci"
"sveštenik je stvarno isti Belmondo"
"još nisam bio u ovom delu groblja"
"sanjao sam ga prošle nedelje, nešto me je trglo"
"nije ružna ta ćerkica"
"sve nas to čeka"
"izjavite saučešće udovici i u moje ime, moram na"
"pa ipak je na latinskom zvučalo svečanije"
"bilo pa prošlo"
"do viđenja, gospođo"
"da odemo nekud na pivo"
"javi se da popričamo"
"četvorkom ili jedanaesticom"
"ja ću ovamo"
"mi onamo"

Wislawa Szymborska

https://www.youtube.com/watch?v=m9SwBEQ_Ooo


Where the light shivers offshore
Through the tides of oceans
We are shining in the rising sun

As we are floating in the blue
I am softly watching you
Oh boy your eyes betray what burns inside you

Whatever I feel for you
You only seem to care about you
Is there any chance you could see me too?
Cause I love you
Is there anything I could do
Just to get some attention from you?
In the waves I've lost every trace of you
Where are you?

After all I drifted ashore
Through the streams of oceans
Whispers wasted in the sand

As we were dancing in the blue
I was synchronized with you
But now the sound of love is out of tune

Whatever I feel for you
You only seem to care about you
Is there any chance you could see me too?
Cause I love you
Is there anything I could do
Just to get some attention from you?
In the waves I've lost every trace of you
Where are you?

Miroslav Mika Antić
(Mit o ptici)

...........
Učili su me zatim kako da mislim i kazujem.
Ne doticati oblik šljunka,
nego oblik svojih prstiju u sadržini kamena.
Ne udisati miris trave,
nego miris svojih nozdrva u sadržini bilja.
Ne osluškivati zvuk vetra,
nego zvonjavu svoga uha u sadržini vazduha.
Ne sagledavati sjaj mesečine,
nego blistavost svoga oka u sadržini svetlosti.
Ne kušati ukus kiše,
nego ukus svog daha u sadržini vodenog.
Premnogo reči utrošeno je da se objasni
šta je sve potrebno ćutanju.
..............

I Sit Beside the Fire and Think


I sit beside the fire and think
of all that I have seen
of meadow-flowers and butterflies
in summers that have been;

Of yellow leaves and gossamer
in autumns that there were,
with morning mist and silver sun
and wind upon my hair.

I sit beside the fire and think
of how the world will be
when winter comes without a spring
that I shall ever see.

For still there are so many things
that I have never seen:
in every wood in every spring
there is a different green.

I sit beside the fire and think
of people long ago
and people who will see a world
that I shall never know.

But all the while I sit and think
of times there were before,
I listen for returning feet
and voices at the door.


Bilbo Baginngs,
Rivendell on 24 December T.A. 3018,

Vesna Parun

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.